Predrag Dragosavac: O “dizanju” Niša, aerodromu kao svetioniku i lokal patriotizmu na visini

Možda može da zazvuči paradoksalno, ali ja imam osećaj da se južna, istočna, pa čak i centralna Srbija bolje «vide» iz Stokholma, nego iz Beograda.

Ali, kad se bolje razmisli, paradoksa nema. Srbija se guši zbog svoje centralizovanosti, Beograd «usisava» sve, a osiromašeni, ispražnjeni, a neretko i opustošeni krajevi zemlje, koji praktično počinju čim se iz Beograda izađe, predstavljaju «lošu savest», pre svega onih koji Srbijom «stoluju» iz Beograda. I tu nije reč (samo) o sadašnjoj ili prošloj vlasti, tu je reč o «trendu» koji, na žalost, traje generacijama.

Masa sveta iz Vranja, Leskovca, Prokuplja, Podujeva, pa onda iz Aleksinca, Paraćina, Ćuprije, Trstenika, Knjaževca, Despotovca, Svilajnca… u Stokholmu i širom Švedske sada živi u nekoliko generacija – tu su bake i dede, deca, unuci, a stižu i praunuci… Štaviše, to što je nekada bio iseljenički talas, poslednjih godina kao da je postao cunami. Masovno iseljavanje iz bilo koje zemlje na svetu po pravilu znači da tu ljudi za sebe više ne vide životne perspektive. A kada iseljavanje traje decenijama, to onda govori o dugoročnom i hroničnom odsustvu alternativa, tj. bilo kakve održive vizije razvoja.

Švedska je takođe imala problem sa masovnim iseljavanjem – od sredine 19. veka pa do dvadesetih godina 20. veka iz zemlje se iselilo milion ljudi, što je bila petina tadašnje populacije. Okretanje drugog lista predstavljalo je uslov opstanka i drugi list je okrenut. Transformacija Švedske od jedne od najsiromašnijih zemalja Evrope u jednu od najprosperitetnijih zemalja na svetu, pored svega ostalog zasnovan je i na relativno uravnoteženom regionalnom razvoju; na tome da Stokholm živi, ali da Stokholm ne samo da pušta druge da žive i da se razvijaju, nego ih u tome i podržava. Normalno je tako da različiti švedski gradovi i okruzi imaju svoj «glas», počev npr. od književosti, preko toga da su u nacionalnom tv-dnevniku legitimni različiti (regionalni) akcenti, pa do autonomije u donošenju ekonomskih odluka važnih za grad, okrug, region…

Kao rođeni Beograđanin, koji, evo, već skoro pet godina živi u Stokholmu, i kao neko ko se gnuša kultur-rasizma generisanog iz Beograda i ko duboko veruje da je decentralizacija Srbije i stvaranje jakih centara i mimo Beograda, jedan od preduslova «održivog razvoja» zemlje, zaista sam se obradovao kada se početkom novembra konačno otvorila mogućnost da se iz Stokholma leti direktno za Niš, pri tom po veoma, veoma popularnim cenama. Odmah sam kupio kartu, ne samo zbog cene, već mnogo više zbog znatiželje da vidim kako sve to izgleda. U Niš nisam samo sleteo i produžio dalje, nego sam otišao u grad, iznajmio sobu i onda kao pravi «turista iz Švedske» natenane overavao «turističku ponudu».

Bio mi je uzbudljiv već sam let. Iz glasnih razgovora bilo je jasno da je većina putnika iz Niša, Leskovca, Vranja, Ćuprije, Paraćina… Ali, bilo je i nešto Bugara, kao i Šveđana, koji su dolazili turistički… Znatno više nego na drugim letovima bilo je roditelja sa malom decom; promotivne cene očigledno su iskorišćene da se verovatno po prvi put dođe u rodni kraj i zavičaj u punom porodičnom sastavu. Ne mislim da preterujem kada kažem da se u atmosferi u avionu osećala i neka vrsta ponosa i uzbuđenja što se u rodni kraj i zavičaj sleće direktno; što posle iskrcavanja ne mora još dva, tri ili četiri sata da se putuje da bi se došlo do svojih najbližih. Učinilo mi se kao da u tom avionu osećam probuđeni lokal-patriotizam ljudi koji, iz različitih razloga, nisu imali mnogo prilike da u svom kraju budu ponosni domaćini gostima iz daleka.

Meni lično bilo je uzbudljivo da prvi put u životu dolazim avionom u Srbiju, a da ne slećem u Beograd. Retko koristim kameru na svom telefonu, ali sam imao «unutrašnju potrebu» da sletanje na aerodrom Konstantin Veliki ovekovečim. Reflektori i neonska svetla natpisa «Constantin the Great Aerport» osvetljavaju veliku pistu po kojoj koračaju putnici iz aviona Ryan Aira… koji je jedini na pisti. Sletanje jednog aviona na aerodrom grada od 250 hiljada stanovnika nije možda ne znam šta. Ja sam imao doživljaj da sam «svedok i učesnik» nečeg važnog.

Raspoloženje mi je malo splaslo kad se otegao red za pasošku kontrolu. «Dežurni» carinik, pak, nije iznervirao samo mene. Čovek je umislio da svakom putniku iz aviona (od kojih dobar deo putuje samo sa ručnim prtljagom) treba da zavlači ruku u torbu! Putovao sam u svom životu ovamo i onamo, po Evropi i preko okeana, ali nikad, zaista, ni na jednom aerodromu nisam prisustvovao masovnom čekanju zbog carinske kontrole. Dočekah, eto, i to da čekam i to baš tu gde je na pisti jedan jedini avion.

Kad sam digao dževu, kaže mi carinik: «Ajd’ tebe da pregledam, pošto se žuriš.» Odmerio me je, nisam mu bio jasan, pa je prema meni, za razliku od nekih drugih, koji nisu bili tako drčni i rečiti, rešio da bude fin. «Ne žurim se», rekoh mu, «ali ni ja, niti bilo ko drugi od ovih ljudi, nema vremena da ih neko tako zajebava. Putuju ljudi sa ručnim prtljagom, prošli su već bezbednosne kontrole da bi se ukrcali, šta uopšte očekuješ da nađeš među nečijim gaćama i čarapama?» Podsetio me je taj «državni službenik» na putovanja vozom do Skoplja i nazad ranih devedesetih, u vreme sankcija, i na njegove kolege carinike koji su tada strogoću trenirali na bakama koje su švercovale sir u Makedoniju.

Više puta sam poslednjih dana prepričavao tu «graničnu situaciju» sa «Konstantina Velikog», i sa vremenskom distancom, bez ikakvog emotivnog uživljavanja, rekao bih da je ta vrsta rezonovanja i ponašanja – osiona nekompetentnost sa pozicije nekakve moći – glavna prepreka za hvatanje koraka kako sa svetom, tako i sa vremenom. Kraj je 2017. godine, uveliko smo u 21. veku, opravdanja za izgubljenost u vremenu i prostoru više nema i ne može da bude. Ni Bugarska nam više nije samo Bugarska, nego nam je Evropska unija i to moramo da primimo k znaju i da se u skladu s tim ponašamo, ma kako nam to ne bilo pravo. Na isti način ni taj «low-cost» avion Ryan Aira iz Stokholma, u kom mogu da budu i neke komšije iz istog ili susednog sela, nije «firma Krstić», ma koliko možda ličio. Zato ni putnici, odakle god dolazili, ne smeju da budu prepušteni na milost i nemilost osione nekompetentnosti, makar ona dolazila od «ovlašćenih lica». Bila ova država u Evropi ili ne, «ovlašćena lica» prva moraju da nauče da se prema građanima, odale god oni dolazili, ponašaju ljudski.

Najjači utisak, ipak, bio mi je nešto drugo. Čim sam prošao carinu i carinika i kročio na «slobodnu teritoriju», osetio sam se kao Dejvid Bekam na čelu Mančester junajteda…

Kao što ne pamtim besmislenije čekanje zarad besmislenije carinske kontrole, ne pamtim ni da me je na nekom aerodromu dočekala tolika masa sveta. Gust špalir baba, deda, mama, tata, braće i sestara, kumova, komšije, prijatelja… Kao da su svi došli na aerodrom da dočekaju svoje. Kao da su svi poželeli da uživaju u «sitnici» što svoje mogu da dočekaju tu, pred kućom, umesto da putuju do Beograda, Skoplja ili Sofije. Kažu da slika govori više od hiljadu reči; slika gužve, uzbuđenja i ushićenja zbog jednog jedinog aviona meni dovoljno govori koliko su taj aerodrom i «direktna međunarodna veza» važni, u svakom smislu, ne samo za Niš, nego za čitav «region».

Nisam stručnjak za Niš i ne mogu da se pohvalim da sam ga baš redovno posećivao u prošlosti. Ali, dolazio sam dovoljno često da o njemu i njegovoj evoluciji imam bar osnovnu predstavu. Usudio bih se da ocenim kako je grad živnuo sa otvaranjem aerodroma i sa ljudima koji preko tog aerodroma dolaze i odlaze. Neko će sigurno reći da nekoliko aviona dnevno nije ne znam šta; s moje tačke gledišta – nije da nije. Meni to liči na kamenčić bačen u vodu i na one krugove koji posle toga nastaju. U globalizovanom svetu globalno umrežavanje bez posrednika nužnost je samoodržanja. Raduje me i ohrabruje što je Niš počeo da bori. Dizanje Niša je paljenje svetionika i za druge.

Niš je veliki, interesantan, osoben grad sa dugom istorijom i tradicijom. Stari balkanski grad na raskrsnici – između Beograda, Sofije i Skoplja – u kome se ukrštaju i prepliću različiti kulturni uticaji. Grad koji se suočava sa brojnim izazovima i koji ima «potencijal» da te izazove prevazilazi, mada, čini mi se, tog potencijala nije uvek svestan. Gledajući kroz «švedsku dioptriju», smatram da jedan od najvećih potencijala Niša, a onda i čitave južne i istočne Srbije, predstavljaju ljudi iz tog kraja koji su otišli u svet, i u tom svetu stekli razna znanja i iskustva. To je kapital dragoceniji od novca. Švedski iseljenici koji su dvadesetih i tridesetih godina počeli da se vraćaju u Švedsku iz SAD-a donosili su sa sobom iskustva demokratije, verske tolerancije, preduzetništva i integracija tih iskustava smatra se značajnim faktorom u preobražaju zemlje. Danas se to čak navodi kao primer kako je «brain drain» (odliv mozgova) moguće preokrenuti u «brain gain» («priliv» mozgova). Krajnje je vreme da sličan proces počne i ovde. Verujem se da će «Konstantin Veliki» da pomogne u tome…

Za #LicnoOnline Predrag Dragosavac, novinar i pisac

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Preporučujemo

Značaj 8. marta: Borba za ravnopravnost i podsećanje na neplaćeni rad žena

Međunarodni dan žena ne predstavlja samo priliku za slavlje...

Uspešno završen još jedan krug CeraVe Days projekta na fakultetima u Srbiji

Realizovano više od 700 besplatnih pregleda dermatologa, 250 studenata...

Ratni pakao u Tel Avivu: Niška rukometašica svedoči o dramatičnim trenucima

Mlada sportistkinja vratila se kući nakon granatiranja Ratni užasi koji...

Plaža Banjica u Ostrovici spas od tropskih vrućina

Na dvadesetak kilometara od Niša u selu Ostrovica na...

Najnovije