Milica Vučković za Lično Online: Meti pomaže da se svet unormali

Meti Kamberi je bio prvi đak koga sam upamtila kada sam prvi put došla u školu da radim. Njegova zrelost i pronicljivost odmah su na mene ostavile snažan utisak.

Milica Vučković i Meti Kamberi; Foto: privatna arhiva

U početku sam bila stidljiva da odmore provodim sa kolegama, pa sam ih provodila sa đacima. Tako sam od Metija saznala gde i kojim danima mogu da nađem dobre polovne knjige. Tada sam od Metija čula priču o kojoj je kasnije napisao ovu knjigu.

Da živi u domu za nezbrinutu decu, da ima majku koja ne može da ga čuva, da je obilazi ali ne računa na pomoć od nje, da želi da se bavi socijalnim radom.

Da je nekada krao. Da je bivao gladan.

Tada sam, na odmorima, od Metija čula i za Emiliju, vaspitačicu iz doma koja mu je pomogla da dođe na nekakav drugi put. Zahvaljujući kojoj je i počeo da čita.

(I ovom prilikom izražavam svoje divljenje toj velikoj ženi – Čovečici!)

Na časovima je Meti učestvovao u diskusijama, polemisao o romantizmu, samoinicijativno radio panoe, a to kako me je jednom njegova lucidnost nasmejala – o tome u nekoj drugoj objavi.

Moram da kažem ovo: mnogo me je puta na časovima Meti dopunio.

Moram da kažem i ovo: na čudan način – a to sam shvatila tek pošto sam završila tu školsku godinu – Meti je bio moj oslonac.

Moram da kažem i ovo: kada se završila školska godina i već sam znala da nema mesta da u njoj ostanem, malo sam patila – mnogo su mi nedostajali đaci. Bila sam tako srećna kada su me nekog jula pozvali da se vidimo. Predložila sam im da o mom trošku idemo u Sokobanju. I moram da kažem da je to bio jedan od mojih najlepših dana.

Tog dana sam od Metija slušala o Remarku. Tog dana sam od Metija čula još mnogo toga. Meti je tog dana bio moj profesor.

Tog dana sam na vašaru primetila kako se devojke i ja zabavljamo, a Meti stoji po strani ozbiljniji od svih nas. Mislila sam o tome kako nije imao nikog ko bi ga doveo na vašar kad je bio dete – da ga dovede samo da se zabavi, da se blesavi, da bude bezbrižan i sit. Zapravo, do Emilije nije imao nikog ko bi brinuo u šta će Meti izrasti.

Pa ipak, Meti je izrastao.

Rano mu je život naneo rane, a Meti se lečio sam.

Progledao.

I gleda i dalje. I vidi. I ide za svojim vizijama.

Kada me je delić rukopisa Meti poslao da kažem svoje mišljenje, nisam rekla ništa. Nisam želela da ga menjam. Ni Andrić ni Hemingvej, pa čak ni Remark, ne bi imali prava da se mešaju Metiju u napisano.

Jer Meti nije napisao knjigu, on je otkinuo parče kože sa sebe i dao da ljudi sa njega čitaju kakav može biti život jednog romskog dečaka.

Zar bi iko imao išta da kaže o knjizi kakva je? Metijeva je! I to je dovoljan opis!

A kada sam danas ispraćala Metija za Beograd na snimanje emisije „TV lica kao sav normalan svet“, razumela sam da je Metijevo gostovanje pravo, ali naziv emisije ne.

Meti nije sav normalan svet. On je težom i posebnijom misijom tu. On je tu da svojom pričom pomogne svetu da se unormali.

Autorka teksta je Milica Vučković, profesorka srpskog jezika i književnosti

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име

Preporučujemo

Marija Stefanović: Ko to brani da se gazi trava u parku?

E ne razumem ovaj imperativ u našim gradskim parkovima:...

Sistemskim (EKO) rešenjima ka unapređenju upravljanja otpadom

Ekološki problemi, zagađenje vazduha, neodgovorno/neodrživo gazdovanje nad prirodnim resursima...

Lično Online: Živimo živote nedostojne čoveka u državi silovanih vrednosti

Čitava Srbija je silovana prostaklukom, licemerjem, nakaradnim uverenjima, lažima,...

LičnoOnline Milan Ranđelović: Jedinstvenost Niša i razlozi za ponos Nišlija

MALI КATEHIZIS NIŠКOSTI (ILI ZAŠTO NEMA OSNOVA ZA SAMOPONIŽAVANJE...

Najnovije